​​​​​Projekt bespilotne letjelice „Marica”–e je započet 2004. u okvirima Hrvatske udruge studenata zrakoplovstva, gdje se u završnoj fazi i danas provodi. Ideja je rođena među studentima entuzijastima predvođenim voditeljem projekta Danielom Filkovićem brojnim suradnicima (Silvestar Bingula, Igor Bogdanović, Goran Ivetić, Krešimir Končić, Mario Marinović, Šime Plepelić, Dean Smolar, Tamara Sopek). Premda projekt nije pionirski, postojali su pokušaji izrade sličnih letjelica tokom Domovinskog rata; inicijativa je i danas u sferi neprepoznavanja.

​

Prvi koraci su bili početak osnivanja i proračuni bespilotne letjelice. Prvotna ideja letečeg krila s repom je zamjenjena u počecima s mnogo prihvatljivijom konstrukcijom, sličnom većini današnjih bespilotnih letjelica. Usvojeni koncept sa trupom, krilima velike vitkosti, kompozitnom konstrukcijom i jednim „push” motorom. Projekt i dimenzioniranje letjelice započelo je po knjizi „Daniel P. Raymer: Aircraft Design: A Conceptual Approach”. Temeljni podatak, sveukupna masa od 30 kg, bila je baza za konstruiranje. Prema cjelokupnoj ideji modernog razvoja i izrade, nakon prvih proračuna krenulo se u CAD dizajniranje i analiziranje. Oblik letjelice dobiven je analizom u CFD programu (metoda kontrolnih volumena). Proračunavanjem dobiveni aerodinamički koeficijenti ubačeni su u „6dof simulator” (komercijalni paket AEROSIM koji je dodatak paketu MATLA B) gdje su provjereni stabilnost i upravljivost letjelice. Razrađeni projekt je bio nagrađen rektorovom nagradom, nagradom na Inova mladi 2005 te međunarodnim natjecanjima Design Worksop-u 2004 u Manchesteru, ARCA 2005 u Zagrebu i EUREKA ! 2005 u Sloveniji.

​

Početkom 2005. krenulo se u potragu za investitorima te je pokrenuta razrada strukture letjelice. Na početku tehnološkog razvoja razmatrala se uporaba duraluminija, no ponovno, vođeni idejom najmodernijeg dizajna konstruktori su se odlučili okrenuti u potpunosti kompozitnim materijalima. Odabirom kompozita javili su se brojni novi problemi od proračuna izdržljivosti do tehnologije izrade. Za rješenje tih problema utrošeni su još godinu dana u svrhu dinamičkih ispitivanja te proračuna.​Kao primarni materijal pri izradi letjelice odabran je kompozit staklenih vlakana u matrici epoksidne smole iz razloga najboljeg odnosa karakteristike – cijena. Za izradu najopterećenijeg dijela, ramenjače, je također korišten kompozit sa unidirekcionalnim karbonskim vlaknima u epoksidnoj smoli.

​

Tehnologije izrade koje su se koristile su kalupljenje i laminiranje polistirenom. Kada je produkcija pokrenuta napredovala je poprilično sigurno i brzo. Napravljeno je dosta dijelova, nabavljen je motor „Desert aircraft” od 150 ccm te upravljački set. Nakon nekog vremena pojavili su se problemi koji su zakočili cijeli projekt. Voditelj i suradnici, imali su brojne obaveze prema studiju, naravno. Dio „prve ekipe” je diplomirao te se dogodila smjena generacija u čitavoj Udruzi, pa tako i na projektu.