Studentski časopis I3
Steve Jobs
Kada je preminuo 15. Listopada Steve Jobs je imao samo 56 godina, ali je u životu proživio i postigao mnogo više nego mnogi koji su živjeli puno duže od njega. Upravo su zbog toga njegov lik i djelo postali predmetom kako divljenja tako i kritike. Neki smatraju da je bio genij i vizionar, čovjek koji je poboljšao svijet i uveo nas tehnološki u dvadeset prvo stoljeće. Drugi pak smatraju da je Jobs bio pravi primjer takovzanih „jedan posto“ bogatih i povlaštenih Amerikanaca koji nije bio vođen vizijom nego isključivo željom za što većim profitom. No, ovaj članak nema za cilj prepričavati Jobsovu biografiju ili nečije mišljenje o njemu jer onaj kojeg to zanima može sve to naći u onoj poplavi članaka koji su izašli u tjednu nakon Jobsove smrti, a mnogi od kojih su već bili u pripremi za tisak i tjednima prije toga.
Ono s čim bih ja htio upoznati čitatelja su manje poznati dijelovi Jobsova života, koji govore puno o njemu kao osobi, a se često nalaze tek u fusnotama njegovih biografija. Jedan od najranijih takvih podataka u njegovu životu je da je bio posvojen i da mu je biološki otac sirijski imigrant. Malo je poznato i da je Steve na Reed Collegeu u Portlandu išao na kolegij kaligrafije, koji je utjecao na njegov dizajn Applovih proizvoda i potakao ga da inzistira na estetici kao ključnom dijelu svakog Applovog proizvoda. No, nije dugo bio student. Nakon prvog semestra se ispisao s fakulteta, ali unatoč tome nije prestao ići na predavanja. Živio je u stanovima prijatelja u Portlandu i bio je potpuno bez novca. Zbog takvog života bez stalih prihoda i smještaja Jobs počinje eksperimentirati s hranom i počinje se veganski hraniti i postiti, što je inicijalno imalo za cilj da se što manje znoji jer se često nije imao gdje prati.
S takvom ishranom je nastavio i kasnije u životu, a išao je u tome tako daleko da je u jednom dijelu života jeo samo voće. Od sveg zelenja koje vegani jedu ipak je najviše volio jesti svježu mrkvu. U tim Portlandskim danima, dok je vraćao boce da zaradi nešto novca, Jobs nailazi na kult Hare Krišne koji je jednom tjedno djelio besplatnu hranu. Tu se po prvi put susreće s orijentalnim duhovnim usmjerenjima i u ljeto 1974. godine odlazi u Indiju da bi posjetio Neem Karoli Babu. Kada je stigao u Indiju otkrio je da je Neem Baba umro ranije te godine, te da tamo više nema svetišta. Jobs ne odustaje, nego putuje po Indiji i provodi tamo sedam mjeseci.
Kasnije je Jobs rekao da je tada razmišljao da postane budistički svećenik u Japanu, ali ga je od toga odgovorio njegov tadašnji guru. Nakon povratka iz Indije Jobs eksperimentira sa LSD-em i kasnije je tvrdio da je to bilo jedno od najvažnijih iskustava u njegovu životu. Iako je Jobs kada se vratio iz Indije obrijane glave i u tradicionalnoj indijskoj nošnji izgledao kao sve samo ne budući milijarder on ipak do 1976. okreće svoj fokus s traženja samog sebe na traženje novaca. Ovaj Steve Jobs koji s Steveom Wozniakom i Ronaldom Wayneom osniva Apple više nije duhovnjak, nego poslovni čovjek.
Već u ranim danima Applea Jobs je zaradio reputaciju temperamentnog i strašnog šefa, koji nije izgubio sve do konačnog povlačenja iz posla kojih šest tjedana prije smrti. Jef Raskin, stvoritelj Macintosha, se požalio da se Jobs zna posvađati s radnicima i onda ih otpustiti iz trivijalnih razloga. Robert Sutton, profesor s Stanforda, je napisao da su se u Silikonskoj dolini svi strašno bojali Jobsa i da je ponekad natjerao ljude u plač. Njegovu odnosu s zaposlenicima nije pomogla ni njegova želja za učinkovitošću. Tako je nakon putovanja u Japan, gdje je vidio kako japanski radnici obično nose uniforme, poželio takav standard odjevanja primjeniti i u američkim pogonima Applea. Njegova želja da uvede uniforme je naišla na opće negodovanje i otpor radnika, pa je on dizajneru kojeg je doveo iz Japana da napravi uniforme za radnike naložio da umjesto toga napravi uniformu samo za njega. Produkt toga je bila Jobsova prepoznatljiva crna dolčevita. U jednom interviju je Jobs rekao novinaru da je dao izraditi toliko istih crnih dolčevita da mu potraju za cijeli život. Upravo je ta kombinacija crne dolčevite, levisica i tenisica zajedno s njegovim glasom davala Jobsu onu karakteristiku koju je Appleov inžinjer Burrell Smith nazvao „Poljem Iskrivljivanja Stvarnosti“ (eng. „Reality Distortion Field“), a koja je bila još potpomognuta govorima koji su pripremani mjesecima prije prezentacija novih proizvoda, s jedinim ciljem da budu savršena promocija novog proizvoda.
Zbog toga je Jobs za široku publiku bio inspirativna figura, a ne strašni šef. Jobs je ustrajao u tome da se kupac mora osjećati dijelom posebne iGrupe koja razlikuje korisnike Appleovih proizvoda od svih drugih, te je u svojim govorima i prezentacijama Jobs uvijek govorio „mi“, a nikada „ja“. Tako je govorio i u privatnim razgovorima, uvijek za sebe govoreći „mi“. Jobs je također bio aktivan i u politici, te je redovno financirao kampanju kandidata za guvernera Kalifornije kojeg bi predložila Demokratska Stranka. Također je nakon što je morao napustiti Apple 1985. razmišljao o tome da se i sam kandidira za tu poziciju, no ipak je na kraju odustao od te ideje. Ipak, kako obično biva sa ljudima čiji je život obilježen ekcentričnošću i Jobs je izgubio život zbog svojih navika kojih se veoma tvrdoglavo držao. On je naime kada je doznao da ima tumor gušterače, koji je bio otkriven u ranom stadiju, odbio liječenje i pokušao pobijediti rak posebnim režimom ishrane. Tako je, kada se devet mjeseci kasnije konačno privolio na operaciju, rak već bio dovoljno uznapredovao da je mogućnost izlječenja nestala i rak mu se na kraju vratio i prerano mu završio život.